Novi rasizam ili nešto drugo?

U Americi se s tragičnim slučajem Ferguson vraćaju fantomi iz prošlosti. Rasna segregacija i nasilni prosvjedi u tom gradiću, koji danas više sliči na Bagdad nego na mirni Missouri, razotkrivaju se napeti odnosi između policije i afroameričkog pučanstva, kao i osjetljiv društveni-gospodarski kontekst Amerike, koji zapravo u budućnosti može poslužiti kao okidač za daleko veće međurasne sukobe. Naime, nakon što je nenaoružanoga mladoga crnca Michaela Browna ustrijelio bijeli policajac, rasplamsali su se prosvjedi u kojima je morala intervenirati američka nacionalna garda radi održavanja mira. Rasni sukobi u Americi sporadično svako toliko izbiju na površinu, unatoč tomu što je Amerika dobila prvoga crnoga predsjednika koji pokušava izgraditi i promicati novi post-rasni imidž suvremene Amerike. I prije no što je službeno postao američki predsjednik, Obama se nastojao predstavljati kao prvi predsjednik post-rasne Amerike, što je bila utopija koja trajala samo za vrijeme ceremonije njegove zakletve, ali koju je ubrzo demantirala društvena realnost. Po mišljenju demografa Jareda Taylora, Ferguson zapravo razotkriva demografsku činjenicu: „Amerika će uskoro prestati biti kontinent europskog pučanstva.“  S obzirom na zadnje imigracijske i demografske trendove, statistike pokazuju „da će bijela europska populacija u 2044. postati manjinska populacija“. No unatoč predrasudama o rastućoj afroameričkoj populaciji, pučanstvo hispanoameričkoga podrijetla postat će većinski dio sveukupne američke populacije (koja uglavnom dolazi iz Južne Amerike ili Meksika).

Ta nova populacijska zamjena dubinski će promijeniti društveni model  i način američkoga života, kao i političku koncepciju. Naime, pomalo model američkoga bipolarnog stranačkog sustava postaje neprilagođen, s političkim mentalitetom snažno obilježenim rasnim refleksima i distinkcijama. Naime, Afroamerikanci i Hispanci u većini se slažu s pozitivnom diskriminacijom , 60% njih misli da je ona potrebna, dok  samo 20% bijelaca podupire takav pristup. Što se tiče nacionalne identifikacije, prednjači komunitaristički etnonacionalni pristup: 51% hispanskoga pučanstva izjašnjava se ponajprije prema nacionalnom i etničkom identitetu, 24% ističe najprije hispansko podrijetlo, a tek zatim američko, dok samo 21% ističe da su Amerikanci. S izbornog i političkog aspekta, na zadnjim predsjedničkim izborima, glasovi Hispanoamerikanaca, koji su uglavnom tradicionalno  pripadali  republikanskim kandidatima, preusmjerili su se prema demokratima i Obami. Povećanje nebjelačkoga pučanstva svakako gura američku službenu politiku prema ljevici, ali u višeetničkom društvu politika kao politika velikih ideja i formula nestaje iza dinamike rasnih podjela. Istina je da Afroamerikanci danas u SAD-u imaju danas dosta visok društveno-politički status, a prvi put je Amerika dobila i afroameričkog predsjednika. No unatoč tom napretku, rasna podjela ostaje kronična društvena bolest američkoga društva.

Duga povijest rasnih sukoba

Rasne tenzije sastavni su dio američke povijesti, a moglo bi se reći da su rasni sukobi neizbježni u propalom modelu tržišnog i multietničkog melting pota, koji samo stvara privid rasne jednakosti, ali zapravo skriva duboke rasne društvene i ekonomske podjele. Godine 1964. usvojen je poznati  Civil Rights Act, koji zabranjuje rasnu diskriminaciju i segregaciju u školama i na javnim mjestima. No unatoč određenim pomacima, afroamerička populacija još nazaduje u  odgojno-obrazovnom sustavu, a  27% Afroamerikanaca živi na rubu egzistencije, dok se samo 11%  bijele populacije smatra siromašnom. Kozmetički pomaci društvene integracije u obliku crnačkih sportskih ili televizijskih zvijezda kalibra Opre Winfrey nisu uspjeli izbrisati rasne podjele. Sociolog sa Sveučilišta Duke Eduardo Bonilla-Silva govori o „rasizmu bez rasista“. Riječ je o banaliziranom rasističkom ponašanju pojedinaca ili unutar institucija, koji se deklariraju kao ravnodušni u odnosu na boju kože (tzv. color blindness). Primjer takva indirektnog rasizma neprestani je nadzor nad crnačkom populacijom u trgovinama koje su do jučer bila zabranjene „obojenim“, ili policijsko provođenje politike rasnoga profiliranja u izboru intervencije. Kritičari Obamine politike smatraju da je njegova ravnodušnost u odnosu na rasne probleme unutar zemlje potaknula održavanje i razvoj perfidnijih i podmuklijih oblika socijalnih i rasnih diskriminacija. Naime, Obama je izbjegavao suočiti se s tim problemima jer nikada nije želio preuzeti izravnu odgovornost za odlučniju borbu protiv rasizma. On je uvijek zagovarao nužnost individualne odgovornosti glede društvenog uspjeha ili neuspjeha integracije afroameričkih slojeva u američko društvo, na račun politike koja bi se borila protiv institucionaliziranih oblika rasizma: primjerice u progresivnom rastvaranju  socijalne države blagostanja i programima socijalne pomoći čiji su najveći korisnici bili siromašni slojevi crne populacije.

Taj pak postrasni koncept, koji je sugerirao još 1995. David Hollinger, nikada se nije poistovjećivao s postrasizmom ili krajem rasizma u SAD-u. Kao što je to i slučaj s postmodernizmom, koji ne odbacuje modernizam, ili poststrukturalizmom, koji ne poriče temelje strukturalizma, koncept postrasne Amerike obuhvaća širok spektar dvosmislenih političkih, društvenih i sociokulturnih stajališta i poruka. Naime postrasna sintagma kao izdanak postnacionalne ideologije tržišne globalne integracije treba biti sagledana u kontekstu nove rasne retorike kojom se koristila nastupajuća afroamerička politička elita, a u tom smislu podudara se s Obaminom predsjedničkom kandidaturom u sklopu  obnove crnačke američke politike. Iz drugoga kuta, takva se vizija podudara s konsolidacijom bijele konzervativne elite WASP-a, koja vješto rabi poluge političke retorike  kako bi uvela novi oblik „meke“ rasne politike. Obamina izborna pobjeda nastaje u kontekstu uspona nove crne intelektualne građanske i sveučilišne elite koji nalikuje na sociološki profil utemeljitelja pokreta Niagara, W. E. B. Du Boisa,  koji je početkom 20. stoljeća imao sličan akademski  kulturni i politički pedigre. Obamina postrasna retorika zapravo crpe iz političkih koncepcija  mnogih crnih političkih zastupnika u SAD-u već desetak godina. Takav postrasni integracionistički, pragmatični i individualistički diskurs pronalazi i uporište na federalnoj, državnoj i lokalnoj razini i kao pragmatična i reformistička rasna dijalektika privlači raznoliko biračko tijelo. Riječ je o retorici integracijskoga kompromisa koja je uslijedila nakon strategije protiv rasizma koju su pokrenuli Joseph McCormick i Charles E. Jones u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća. Ta je strategija na neki način utješila bjelačko izborno tijelo, koje nije bio sklono glasovati za crnoga kandidata, i omogućila je izbornu pobjedu Douglasu Wilderu, prvom crnom guverneru Virginije 1989, kojega je oštro kritizirala crna zajednica zbog politike color blindnessa  i sindroma  Ujaka Toma (lika dobrog i pokornog crnca).

Manipulacija socijalnim nemirima

Poslijerasni diskurs odbacuje svaki oblik rigidne dogmatske dihotomije i nastoji promicati novu retoriku koja prihvaća unutarnje proturječnosti i kao političko sredstvo uspijeva suptilno ispolitizirati i rasni koncept  u obliku političke refleksije o američkom društvu kao što su: zdravstveno osiguranje, pravo na stanovanje, pitanja koja čine prioritete crne zajednice i koja omogućuju tretiranje problema rasne nejednakosti na neizravan način. Taj se  pragmatični i realistički postrasni dikurs distancira i od borbenog i militantnog diskursa i od utopijskog modela postrasističkog društva, koje se često neispravno poistovjećuje s postrasnim društvom.

Iako ono što se dogodilo u Fergusonu podsjeća na doba rasne segregacije šezdesetih godina prošloga stoljeća, na doba Martina Luthera Kinga, Malcolma X, borbe protiv rasizma na jugu SAD-a, treba imati na umu da se američki društveno-politički kontekst promijenio. Danas etničke zajednice poput Afroamerikanaca, Hispanoamerikanaca odavno uživaju sva socijalna i politička prava kao i bijelci, a iako još postoje socijalne razlike, bjelačka populacija (WASP), koja čini velik dio srednjega sloja, danas je u jednako nepoželjnoj socijalnoj situaciji kao i mnogi afroamerički ili hispanoamerički stanovnici Sjedinjenih Država. Uzroke  sukoba u Fergusonu treba tražiti dublje, izvan klasične crno-bijele stereotipizirane vizure i eksplikacije, u okrutnom darvinističkom neoliberalnom kapitalističkom sustavu, koji kao  društveni uzor promiče nemilosrdnu borbu za  materijalni „uspjeh“, idolatriju novca i što veći profit pod svaku cijenu.

Treba napomenuti da je Ferguson simptomatični slučaj grada koji je pomela gospodarska kriza i koji je, poput drugih američkih manjih gradova,  pred bankrotom i u kojima je bjelačko i  afroameričko stanovništvo nezaposleno i bez ikakve perspektive. Sustavno zatvaranje tvornica i seljenje lokalnih industrija na Daleki istok zbog jeftinije radne snage uništilo je i opustošilo velik dio urbanih industrijskih krajeva Amerike. Za takvu katastrofalnu i eksplozivnu socijalnu situaciju,  koja nužno generira međurasne tenzije, nisu krivi Ku Klux Klan, južnjačke bjelačke milicije iz Mississippija i Alabame, nego bogata središta financijske moći Istoka, bankarska oligarhija Wall Streeta te burzovno mešetarenje i investicijski fondovi koji vješto manipuliraju socijalnim i međuetničkim nemirima. Tragični slučaj Fergusona, u kojem je izgubio život Michael Brown, treba iščitavati u širem kontekstu kao još jedan u nizu simptoma (među kojima su i rastuća nezaposlenost, pad standarda, širenje kriminala,  komunitarizam te etnička i rasna getoizacija) jedne društvene bolesti:  ideologije tržišta i oligarhizma, koji ne poznaju i ne poštuju ni rase, ni nacije, ni granice, već samo logiku kapitala i profita.